Huttler-Kohlhoffer-Monspergerova zaklada

Ostavština trojice osječana zahvaljujući kojoj je Osijek 1870. godine dobio sirotište, a 1874. godine najveću i najmodernije opremljenu bolnicu u ovom dijelu tadašnje Kraljevine.

JOHANN KOHLHOFFER (gostioničar u Tvrđi i posjednik; sredina XVIII. st. – Osijek, 1802.)
Smrt kćeri jedinice potaknula ga je da 29. travnja 1782. cijeli svoj imetak namjeni osnivanju sirotišta u Osijeku. U uvodu svoje oporuke Kohlhoffer navodi da je potresen i ražalošćen gubitkom svoje kćeri, umrle u cvijetu mladosti, te da pošto više nema izravnih nasljednika odlučuje siročad oba spola učiniti svojim nasljednicima. Zakladi je ostavio kuću „K trima potkovama“ u Tvrđi blizu franjevačkog samostana, svratište „Zlatnom orlu“ u Novom gradu, vinograd u mađarskom gradu Villanyu, sve zalihe vina i rakije, gotovinu i utjerane dugove u vrijednosti 16.680 forinti.

JOSEF HUTTLER (kožar u Donjem gradu i posjednik; sredina XVIII. stoljeća – 1801., Osijek)
2. prosinca 1782. godine napisao je oporuku sličnu Kohlhofferovoj u kojoj je cijeli svoj imetak, tj. kuću „K zelenom lovcu“ u blizini tadašnje donjogradske tkaonice svile, vodenicu na Dunavu, 1.600 komada uštavljenih telećih koža, svu gotovinu, srebro i namještaj u vrijednosti 35.877 forinti, također namijenio gradnji doma za djecu bez roditelja.

CRISTIAN MONSPERGER (isusovac; Wiener Neustadt, 1735. – Osijek, 22. II. 1803.)
U doba nastanka oporuka Kohlhoffera i Hutlera već je desetak godina živio u Osijeku. U školskoj godini 1767./68. predavao je na gimnaziji; do ukidanja isusovačkog reda obavljao je službe njemačkog propovjednika i katehete, a kraće je vrijeme bio i upravitelj Bratovštine muke i smrti Isusove. Od 1773. do 1795. bio je pomoćni župnik u Tvrđi, kada postaje župnikom u jednogodišnjem mandatu. Monsperger je 22. siječnja 1803. svoj imetak u vrijednosti 1.980 forinti pridodao zakladi.

Monsperger je bio izvršitelj oporuka Huttlera i Kohlhoffera koji „cijeli svoj imetak ostaviše čovjekoljubivoj svrsi“ pa se pretpostavlja da je on i potaknuo stvaranje zaklade za gradnju sirotišta u kojem bi „djeca siročad bez roditelja našla nadopunu skrbi i gdje bi se religiozno i moralno odgajala...“
Budući da Osijek tada nije imao novčarski zavod a ni zakonito Gradsko poglavarstvo, zakladna su sredstva stavljena pod kraljevu zaštitu i upravu Ugarskog namjesničkog vijeća. Iako je grad imao žarku želju podići sirotište, do njegove izgradnje nije došlo ni 1843. godine kada je zaklada dosegla zadivljujuću svotu od 348.828 forinti. Tek su od doba biskupovanja Josipa Juraja Strossmayera, koji se osobno silno zalagao da se Osijeku vrate novčana sredstva i izgradi prijeko potrebno sirotište, počeli ozbiljniji zahtjevi za dobivanje zakladnih sredstava. Najveća dopisivanja, moljakanja i preklinjanja odvijala su se od 1862. do 1867. godine kada je 1. kolovoza Carski dvor konačno oslobodio zakladna sredstva te odobrio gradnju sirotišta iz Hutler-Kohlhoffer-Monspergerove zaklade iznosom od 72.464 forinte.
U proljeće 1868. počela je izgradnja sirotišta na uglu Duge ulice (današnje Strossmayerove) i Solarskog trga. Sirotište, koje je izgrađeno krajem 1868. te otvoreno 3. travnja slijedeće godine, imalo je 60 mjesta za zavodske štićenike oba spola te je pokrivalo potrebe smještaja pitomaca iz Osijeka ali i iz Virovitičke, Srijemske i Požeške županije.
Ostavština Hutler-Kohlhoffer-Monspergerove zaklade bila je toliko ukamaćena da je u potonjem četverogodišnjem razdoblju osigurala i izgradnju osječke donjogradske Sveopće zakladne bolnice koja je rješenjem carske vlade započela 6. Ožujka 1870. godine.
1. studenog 1874. u Donjem je gradu otvorena Zemaljska bolnica Hutler-Kohlhofer-Monsperger. Nova jednokatnica potkovastog oblika, s krilima okrenutima prema sjeveru i dvokatnim središnjim dijelom, bila je najveća i najmodernije opremljena bolnica tadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

---